Zemljo vukova, Što svijetliš u iskri zjenice, Koju sunce ukrade oku I zapali sa njom vječnu vatru, Na žici naše dangubice.
Zemljo vukova, Što ćud svoju Ne proda za večeru, Ni sad tako zaodjenuta u strnjišta, Kada duše ozeble griješ Kroz pamćenje a ognjišta.
Zemljo vukova, U isti mah i divlja i pitoma, I oštra hrid s vrha Plješevice, I meka livada u dolini Gacke, Pjesma vuka što se spušta S maglom, I na zboru pjesma rozgalice.
Zemljo vukova, Što u damarima srca živiš, U slici bez rama, u riječi bez glasa, U treptaju stare lampe, U mirisu kruha ispod crepnje, I u svakoj resi ličke kape.
Zemljo vukova, Što u daljini tiho ječe, Za čovjekom s kojim Postelju dijele, Jer, vuk bez čovjeka i nije vuk, A, na zemlju bez čovjeka Spustilo se veče.
Zato, palim ovim kresivom Sve zvijezde što nebo ih okova, I rasipam ih po njedrima tvojim Darujući ti svjetlost, sunce, dan ... Zemljo, vukova ...
Нема коментара:
Постави коментар